× Search

Blog

Zrinka Sever

Suosjećajnost je jedan od glavnih motiva, koji su me naveli da se bavim poslom psihologa te da otvorim vlastito savjetovalište.

Što je suosjećajnost?

                Godinama sam vjerovala kako znam što znači biti suosjećajan bez da sam oblikovala vlastitu definiciju suosjećajnosti. Ne samo da sam „znala“ što je to, već sam i vjerovala kako je suosjećajnost jedna od mojih izraženijih osobina. Kada sam ju, nedavno, trebala napisati na papir, moja osobna definicija suosjećajnosti glasila je otprilike ovako: to je sposobnost doživljavanja i izražavanja razumijevanja i obzira prema tome, kako se osjeća druga osoba ili mi sami, bez da to osudimo.

O suosjećajnosti, koju često ljudi brkaju s empatijom, priča se svakodnevno. Ujedno se „procjenjuje“ tko je više ili manje „empatičan“, donose se sudovi o „bezosjećajnim“ pojedincima, a sve se to čini zapravo bez imalo suosjećajnosti (upravo zato, jer uključuje puno osude).

Terapija usredotočena na suosjećanje definira suosjećajnost kao „osjetljivost na svoju i tuđu patnju, s namjerom tu patnju umanjiti i/ili prevenirati“. Prema istoj su glavne kvalitete suosjećajnosti posvećenost dobrobiti, hrabrost (i snaga) te mudrost, a u samoj srži suosjećajnosti jest motiv. Primijenimo to na jednostavan i aktualan primjer: biti ćete suosjećajni prema prijateljici koja je u samoizolaciji zbog korone ako ste joj spremni otići kupiti i dopremiti namirnice (posvećenost dobrobiti), bez straha da ćete se zaraziti ukoliko joj kratko predate te namirnice (hrabrost), no, ipak dovoljno mudri da se ne izložite riziku da se i sami razbolite (jer kako ćete onda dalje pomagati?).

                Suosjećajnost se može manifestirati od nas prema drugima, od drugih prema nama i od nas prema nama samima. Navikli smo reći da „suosjećamo“ ili trebamo suosjećati s drugima, kao i oni s nama no, koliko smo spremni suosjećati sami sa sobom? Koliko smo spremni bez osude, sa znatiželjom i otvoreno, pristupiti vlastitim emocijama i vlastitoj patnji? Upravo ova nespremnost na suosjećanje prema samome sebi može biti uzrokom mnogih naših „dodatnih“ patnji- primjerice, ako osjećamo izrazitu neugodu svaki puta, kada trebamo nešto javno reći, a nismo spremni tu neugodu- bez osude- za sebe istražiti, već se ljutimo sami na sebe i „osuđujemo“ se epitetima „nesposoban“, „nesiguran“, „neuspješan“ i sl., zasigurno ćemo teže doživjeti svaku takvu situaciju javnog nastupa, a problem će duže opstajati.

Jedan od atributa, čija nas odsutnost često ometa u tome da budemo suosjećajni jest- neosuđivanje. Naime, ukoliko osuđujemo, ne možemo znatiželjno istraživati tuđu patnju, odnosno, demotivira nas u činjenju (da se patnja umanji i/ili prevenira). Ukratko ću se osvrnuti na taj atribut kroz primjer: hoćemo li moći pomoći prijatelju, koji je u teškoj financijskoj situaciji jer je bez posla, ako istovremeno procjenjujemo i osuđujemo način na koji on provodi svoje vrijeme? Hoćemo li biti spremni otvoreno saslušati prijateljičine brige i patnje, ako osuđujemo način na koji ona živi?

Jednom, kada smo suosjećajni, svoju suosjećajnost doživjeti ćemo ili prepoznati kroz svoje misli, imaginaciju, tijelo, pažnju, ponašanje i osjećaje. A našu pažnju, osjećaje, misli i imaginaciju će, kroz naše ponašanje i položaj tijela, osjetiti i doživjeti oni, kojima je naše suosjećanje baš tada potrebno. Gledajući iz perspektive onoga, koji prima suosjećanje od drugih, u svojim najtežim životnim trenutcima itekako možemo osjetiti i doživjeti suosjećanje drugih, odnosno, izostanak istog. Baš tada, kada nam je najteže, izvrsni smo u detektiranju suosjećanja i „suosjećanja“ (s primjesama osude). „Suosjećanje“, koje osuđuje, nije suosjećanje, već plitak doživljaj nekog opisa ponašanja ili osjećaja/ doživljaja. One, koji su nas slušali kada nam je bilo teško, koji su s interesom usmjerili svoju pažnju na naš problem i bili spremni, bez osude, otvoriti se našoj boli, našim emocijama i patnji; one, koji su svojim ponašanjem (riječima, položajem tijela) nam dali do znanja da razmišljaju, zamišljaju i, na neki način, osjećaju kako nam je te da nam žele pomoći, doživjeli smo suosjećajnima. Sam doživljaj tuđeg suosjećanja bio je već blagotvoran za našu psihološku dobrobit, odnosno, stvorio je dovoljno sigurno ozračje za otvaranje i promjenu.

Print
Rate this article:
4.6

Contact author
Other posts by Zrinka Sever

Zrinka Sever

Contact author

x
Copyright 2022 Centar PSIVA - Izrada: X-media
Back To Top